ponedjeljak, 27. studenoga 2017.

Stiže pojačanje!

Znate one srednjoškolske priče kad raspravljate o tome tko će iz društva prvi pred oltar, koji će dobro zarađivati i tko će imati koliko djece? Za potonje obično uprete prstom u one lišene roditeljskih ambicija, neke grupne klaunove, fakine, zabavljače. I onda ovi momentalno odmahnu rukom jer „kaj pričate vi, nema šanse?“

Mmmm da.

Ova mi je priča prije nekoliko mjeseci postala kristalno jasna u sjećanju. Jer naravno da je moje društvo najprije uprijelo prstom u mene. Da stvar bude zanimljivija, ne sjećam se da sam izjavila da „nema šanse da su u pravu“ jer sam bila svjesna da će se upravo meni život grohotom nasmijati u lice. Mogu eventualno reći da je Marojev izraz lica bio neprocjenjiv počevši od trenutka kad su se na malenom bijelom ekrančiću pojavile dvije plave crte položene jedna preko druge. Posebno pamtim naznaku u uputama da „crtice mogu biti iznimno tanke, no plus je plus.“ Srećom, moje su crte bile dovoljno debele da se vide s devetog kata pa nije bilo prostora dilemama.

Došla maca na vratanca!

Zašto baš sada? Najbesmislenije pitanje na svijetu u ovom je trenutku bilo potpuno irelevantno pa je jedina opcija bila okrenuti se šalama i pošalicama.

Oh Bože, trudna sam!

THE SHIT IS REAL

Izvor: Pinterest

Nekoliko je stavčica koje mi zaokupljaju pažnju od srpnja jer internet je nepresušan izvor kako korisnih tako i neupotrebljivih informacija koje očito teže napraviti kontraefekt i nepotrebno zastrašiti svakoga iole pokolebljivog. Najprije ću spomenuti da gotovo dva mjeseca nisam znala da imam podstanara, a hvala Bogu u međuvremenu sam se potrudila posjetiti sve relevantne festivale i koncerte počevši od sjajnog Sea Stara koncem svibnja. Pohodila sam i koncert Prophets of Ragea, nehotice se pogala s ostatkom auditorija. Dobro je bilo. Uživala sam dakle u svim koncertnim blagodatima.

Jedino me malo zabrinuo podatak da se bebi upravo u prvom tromjesečju razvijaju svi najvažniji dijelovi tjelesa u nastajanju - uz posteljicu - pa ne bi bilo zgodno živjeti neuredno jer time riskiramo daljnje bebino zdravlje. Zanimljiv podatak, posebno kad ga pročitaš dva mjeseca prekasno.

Ne mogu istaknuti niti jednu drugu pojedinost iz prva tri mjeseca jer, osim što su proletjela dijelom u slabo svjesnom stanju, nisu bili praćeni nikakvim simptomima. Doduše, trebalo je početi ljude suočavati s nečime s čim se ni sama još nisam suočila. Nije bilo reakcija – bila je samo jedna – nevjerica. Nekoliko je emotivnih prijateljica zaplakalo od sreće, drugi su se zaustavili na širokim osmijesima i dobrim željama. A roditelji kao roditelji – pokeraških izraza lica. Jer u mojoj obitelji facijalne ekspresije ili iskazivanje osjećaja nikad nisu bili jača strana. Tako se tata nevoljko pomirio s onom groznom „titulom“ koja momentalno postara čovjeka. Postat će djed. Mamu s druge strane su brinula pitanja egzistencijalne prirode, a prvo razumsko u ovoj situaciji bio je djetetov spol.
Jer Zdravka je tijekom svoje trudnoće naivno očekivala dječaka da bi na porodu shvatila da među nogicama nešto nedostaje. Dobila je utješnu nagradu. Mene. Unuk je dakle jedini mogao ispraviti kozmičku nepravdu koja joj je nanesena prije 27 godina. Šteta što ni u drugom koljenu neće dobiti zadovoljštinu. Možda iz drugog pokušaja ili trećeg koljena.

Trbuh je bio neznatan pa nije trebalo Bogu i narodu nagovijestiti da će ovo društvo dobiti još jednog Hrvatića. Kao nešto se događalo, a kao da nije. Sve je bilo ok, samo što sam se morala „pripaziti“ oko žderačine. Pa sam pojačala unos slatkog u svim agregatnim stanjima. Izdala me krvna slika jer sam imala lagano povišen šećer u krvi zbog čega me ginekologica poslala na OGTT, odnosno test kojim se p(r)okazuje rizičnost kod pojave (gestacijskog) dijabetesa. Imala sam nekoliko tjedana fore do testa, a krajnji ishod bio bi da me stave na rigoroznu dijetu. Nije zvučalo dobro jer prosinac bez kolača veliki je grijeh.

TRUDNIČKE TAKTIKE

Izvor: Rebel Circus

Drugo tromjesečje bilo je prožeto dobrim nekim iskustvima. Osim što se osjećam puna energije i prilično poletno te pozitivno, čini se da i okolina reagira na to jer uspijevam ispuniti svaku misiju koju zacrtam. Prvi je pao OGTT. Srušila sam si šećer u krvi tako da se mogu veseliti blagdanskoj trpezi u punom smislu riječi.

Pohodim krajnje ugodan trudnički program dva puta tjedno u Šarenom studiju – fit mama. Ondje sam upoznala trudnicu koja mi je dala koristan savjet po pitanju OGTT-a. Naime, nema osobe kojoj nisam ispričala svoju bojazan od negativnog rezultata testa i odlaska na dijetu. Pa mi je ona sugerirala da prethodnu večer nakon 19 sati ništa ne jedem te da popijem solo limunadu. Razina šećera u krvi ionako je najviša ujutro, a ovako bih ju maksimalno snizila. Sva sretna što sam ugledala svjetlo na kraju tunela, ispričala sam Maroju da imam plan.

Čovjek se zgrozio. „Matina, nije poanta da zajebeš sustav, nego da paziš na zdravlje!“, rekao je. Malo smo se nasmijali na ovo, a ja sam postupila prema njezinom naputku. Nemojmo se zavaravati da je samo to donijelo uspjeh. Zaista sam korigirala režim prehrane pet tjedana prije testa i naposljetku ga slomila kao od šale. Moram istaknuti i nešto što će istinski shvatiti samo druga trudnica. OGTT i fama koja se stvara oko njega.

Bože, internetski forumi su neprocjenjiv izvor bedastoća. Čitala sam malo što je OGTT, kako izgleda i što kažu trudnička iskustva. Vrlo kratko ću vam objasniti kako test izgleda:
Ujutro dođete natašte, izvade vam krv. Nakon toga popijete čašu punu glukoze, dakle neke zašećerene guste tekućine. Točno sat vremena kasnije vraćate se na novo vađenje krvi. Između ne smijete ništa jesti i piti osim ako baš nećete umrijeti od dehidracije pa u tom slučaju možete srknuti malo vode. Također ne smijete napuštati prostor klinike. Okej. Sat vremena nakon drugog vađenja vraćate se na treću rundu. Gotovo.

Forumi su govorili sljedeće: Tekućina koju popijete je toliko gnjusna da velik broj trudnica povrati, a izrazito je važno da povedete nekoga sa sobom da vam bude moralna podrška tijekom duga DUGA duga dva i pol sata sjedenja u čekaonici. Jer – vi NE SMIJETE izlaziti van, zatočeni ste unutar zdravstvene ustanove. Velika je to trauma za velik broj žena.

Molim kako?

Povela sam Maroja, ali ne iz straha pa da mi netko bude pratnja, nego zato jer smo ionako pobjednički tandem koji svugdje ide zajedno. Došla sam ujutro, izvadili su mi krv, a onda sam popila tu čašu viskozne tekućine koja mi je toliko efikasno utažila glad da sam poželjela zamoliti još jednu čašu da se nahranim kak' spada. Medicinska sestra koja mi je vadila krv samoinicijativno me upozorila „da mi ne padne slučajno na pamet da izlazim van ili odem zapaliti cigaretu.“ Prije toga me sumnjičavo dva puta upitala jesam li uistinu trudna. Drago mi je da hrvatskom zdravstvenom sustavu izgledam kao lakrdija.
Sat vremena je trajalo kao šest minuta u obje runde. Prisilila sam doktorice da mi odmah daju rezultate za dva od tri vađenja. Rezultati su bili zadovoljavajući. Po izlasku iz klinike pojela sam kolač od rogača.

„SVE JE DOBRO“

Izvor: Bored Panda

Čujem i čitam raznolika iskustva s kojima se bore trudne žene. Bude mi žao jer mi je teško pojmiti da netko toliko fizički pati tijekom mjeseci. Kod mene je ljudi sve dobro. Pa tako jedino mogu istaknuti da je, stupivši u treće i posljednje tromjesečje krenulo s laganim žgaravicama koje nisu izazvane prežderavanjem ili odabirom krivih namirnica.
Nadalje, svi koji me poznaju, znaju koliko često inače pohodim toalete. No, sada.... sada shvaćam da je sve prije bilo ples i pjesma jer moj mjehurčić sada prima oko dva decilitra tekućine, a onda poziva na katapultiranje.

Počela sam s neugodnostima da bih se što prije prebacila na ugodnosti kojih je daleko više. Ponajprije su to dojke. Oh, moje nekoć malene dojčice sada su porasle. Kaže Maroje da sada konačno imam čime ispuniti grudnjake u kojima je uvijek bilo prostora. Da Maroje, zato jer sam oduvijek bila vizionar. Dok žene kupuju nove grudnjake, ja štedim novac. Plus – u mojim košaricama još uvijek ima prostora za napredak. Kažu ljudi da sam se proljepšala, no nisam sigurna je li to samo floskula. No, što jest jest, osjećam se ljepše iznutra pa očito negdje curi i na van. Isprobala sam neke male radosti kojih se nisam dotaknula u prethodnim godinama života. Moja prva pedikura, moj prvi fitness program, moja prva masaža tijela na kojoj su me istovremeno masirale čak tri osobe. Da, morala sam zatrudnjeti da doživim sve ono što svaka žena koja drži do sebe doživljava na tjednoj, dvotjednoj ili mjesečnoj bazi.

Naposljetku ostaju samo maleni strahovi koji su mi sve bliži. Ne vjerujem nebulozama koje savjetuje internet, ali realno – teško je ne promišljati o pojedinim stavkama. Hoće li mi dijete stvarno otkinuti bradavicu prilikom dojenja, hoću li se malo pokakati tijekom poroda i – što je bebi preglasno?
Na Noć vještica sam s društvom prošetala do Mojoa na čašicu razgovora. Kad je konobar došao uzeti narudžbu, Maroje je izrekao čarobnu riječ. Teranino.

Matina: Može i meni!
Konobar: Hoćete dupli?
Matina: Može!
(Konobar odlazi)
Maroje: Što radiš ti?
Matina: Što? Teranino je ukusan.
Maroje: DUPLI Teranino? Samo ćeš srknuti s ruba čaše, ja ću popiti ostalo.

U tom trenutku u mojoj se glavi izrodila zlokobna misao: Rodit ću potrgano dijete! A neću ipak, Maroje je popio većinu mojeg pića. Treba slušati pametnije. Slušala sam ja te večeri osim Maroja i bend koji je tamburao. U nekom trenutku su mi postali toliko glasni da je neugoda maltene postala fizička. Istovremeno me beba šakom udarila u trbuh. Bilo je to filmsko iskustvo. Jer, dok je meni kroz glavu prolazila misao o neugodnoj glasnoći same izvedbe, beba je to potkrijepila onako kako ja običavam – agresijom. Napustila sam lokal i pomislila da možda ovo sa sluhom fakat nije šala.

Nije me to, da se razumijemo, spriječilo da pohodim Dubiozin koncert. A čisto informativno – beba tada nije šaketala. Dakle, očito je stvar bila u odabiru glazbe, a ne glasnoći.

DOLAZI BOŽIĆ!

Izvor: archzine.fr

Za mene je ultimativan pojam sreće božićno vrijeme. Neću nabrajati zbog čega jer je lista konkretna, a vi me možete pitati ako će vas jako zanimati. Zadržimo se na temi. I dalje je sve vrlo nadrealno, a meni dojam da je sve velika šala koja će uskoro prestati.

Ja kao majka? HAHAHAHAHAHA dajte molim vas, kako bi rekla Lovrić Merzel.

Što vam je na stvari ljudi moji? Dva puta u životu sam nekom malenom čovjeku promijenila pelenu i to rođaku. Sjećam se tog trenutka kao da se dogodio jučer, a ne prije desetak godina. Položila sam tjelešce na krevet, skinula mu hlačice te rastvorila pelenu. Miris fekalija ispunio je prostoriju unutar ravno sekunde. Šokirala sam se. Piješ samo mlijeko pobogu, odakle ovakav vonj?! Pregrmila sam jer, nisam ja ta koja svakodnevno po nekoliko puta mijenja pelenu. Do veljače kada će iskustvo postati rutina. Da ne govorim da u životu bebu nisam primila u ruke.

- Želiš ga primiti u naručje?
- Bolje ne, neću da mi ispadne, ljepše mu je kod tebe, sve je u redu.


Krajnji domet govorimo li o interakciji s djecom bilo je tapšanje po malenim ramenima ili dodir kažiprstom po debelom obraščiću. I sada bih ja kao trebala odgojiti vlastito dijete. Kažu mi da ću biti cool mama. Ne brine mene hoću li biti „cool mama“, nego hoće li dijete biti dovoljno cool.
Kao što sam rekla tati – ne bih voljela odgajati priljepak koji te neprestano vuče za rukav i sramežljivo pogledom traži dopuštenje za svako sranje. Idi maleno dijete, druži se s ljudima, upoznaj svijet! Uvijek se šalim da me odgojila ulica. Nikad nisam imala barijera u komunikaciji sa strancima, a sjedala sam sa svakom obitelji za stol kao da je moja vlastita. Bila sam dijete kojemu kad striček u tramvaju ponudi čokoladu, ono uzme dva reda, a ne kockicu. Bila sam dijete koje se zatvori u sobu i sate provede u igri. Nit' ga vidiš, nit' ga čuješ.

Ispričam ja to sve svome taji.

Matina: Gledaj, ispravi me ako griješim, ali moje djetinje uspomene mi govore upravo tako.
Dražen: Imaš pravo. Kad se malo bolje sjetim, ti si čak i samu sebe uspavljivala.
Matina: Drugim riječima, sama sam se odgojila.

Koje dijete samo sebe uspavljuje? Recimo, nadam se da će to biti ono moje.


srijeda, 22. veljače 2017.

Make America Boring Again


Čini se da sam propustila napisati post u siječnju. Šteta. Na "početku" (n)ove godine rado se prisjećam kako mi je bilo na prvom putovanju u veliku, Hrvatima ljubljenu Ameriku. Iako smo naviknuli pod nazivom "Amerika" njegovati onaj velebni dio istaknut u američkoj audiovizualnoj kulturi pritom misleći da je svaka savezna država isto sranje, samo s drugim imenom - čini se da je suha Arizona uspjela pobiti i tu misao.

Naime, Arizona je uvjerljivo najdosadniji dio Amerike. Dva tjedna sam s kolegama s Televizije Student boravila u najvećem njezinom gradu Phoenixu, koji čak slovi za jednog od najnaseljenijih američkih gradova s 1,5 milijuna stanovnika u samoj gradskoj jezgri (zbrojivši stanovnike njegovih "gradova satelita", već smo bliži frapantnoj brojci od pet milijuna). Šteta što ga to nije spasilo da na njegove ulice dovede neki život ili barem sadržaj koji bi se mogao posjetiti, ovjekovječiti, upamtiti. Nula bodova. Ako nemaš auto kojim možeš proputovati cijelu ovu gradusinu, cijelu saveznu državu ili djelić ostalih te barem upijati impresivnu prirodu koja okružuje grad i državu, osuđen si na samovanje ili brijanje po rijetkim mjestima gdje postoji noćni život.

Sve vam je jasno kad vam kažem da je birc Alice Coopera zatvoren nakon 21 sat. Da, Alice Cooper je iz Phoenixa.

Iako su me upozorili da se ne iznenadim kad vidim da je u Americi sve megalomanski i predimenzionirano, moram priznati da nisam mogla ostati suzdržana ugledavši ove prizore vlastitim očima. Što reći, iako je Rick Moranis kao ludi znanstvenik Wayne Szalinski u istoimenom filmu smanjio djecu, očito je zaboravio smanjiti i sve ostalo. Automobile, zgrade, ulice, reklame, kaktuse. Jebote, čak su i oblaci veći no u Hrvatskoj!

A kaktusi moji voljeni. Veliki kao kuće. I maleni kao Kylie Minogue. Ima ih svakakvih. Arizona je, naime, dom specifične vrste kaktusa saguaro koja raste samo na ondašnjem području. Stanovnici su toliko ponosni na svoju nacionalnu biljku da ju rado ističu na kojekakvim mjestima poput registracijskih oznaka automobila, smještaju kao dekoraciju u teglice po restoranima i uredima, OBJEDUJU, od njih rade parfeme. Ali glavno da je pronaći jednu dostojanstvenu figuricu kaktusa u suvenirnici pravi izazov. Pa sam se, na povratku kući s AERODROMA morala počastiti magnetom kaktusa jer je to bilo najbolje od ponude. Sigurno niste znali da vas kaktusi mogu napasti i bez da ih dotaknete. Naime, na našem putu nekoliko puta su nas upozorili da se pojedinim kaktusima ne približavamo previše jer znaju "ispucati" svoje trnje na nevine žrtve. Sjajan podatak, pamtit ću ga vječno, ali ne i ovu kaktusoidnu vrstu napadalačka karaktera.


U svakom slučaju, da se vratimo na veličine jer veličina je važna. U to sam se svakako uvjerila pri susretu s jednim od sedam svjetskih čuda. Grand Canyon mjesto je koje morate doživjeti, a ne prepričati. Njegova nevjerojatna prostranstva i moć koju pritom isijava iz svoje dubine gotovo da vas vuče da "malo dublje" zavirite u njega. Naravno, ako ste dovoljno razboriti, samo ćete okinuti pokoju fotku i zadržati lijepe misli u vašim glavama.


Naposljetku, a i čisto novinarski - koliko god Amerikanci bili hodajuće lutkice umjetnih osmjeha i iskarikirane ljubaznosti, otvorenost  i suživot s medijima kojoj su naučeni od malih nogu, blagdan je za novinare - posebno one koji dođu iz zemalja skrojenih od slabo ljubaznih i grintavih ljudi poput Hrvatske. Budući da smo imali ludu sreću sletjeti na američko tlo ravno dan nakon što je Trump obznanio svijetu da će građanima sedam muslimanskih zemalja na otprilike četiri mjeseca zabraniti ulazak u Ameriku, prisustvovali smo jednom od mnogih prosvjeda održanima na aerodromima diljem sjevernog dijela kontinenta. S kakvom lakoćom smo stupali u kontakt s ljudima, bilo je to neopisivo. S kakvom lakoćom smo pristupali bilo kome i nakon prosvjeda - osvježavajuće. No, neću duljiti po tom pitanju jer bih tako nešto mogla sačuvati za neke druge postove.

Amerika je u svakom slučaju (barem zasada) potvrdila neke moje predrasude koje su se pokazale činjenicama. Osim toga da su ljudi neuobičajeno otvoreni, srdačni i hiperljubazni te čak pomalo u ophođenju s ljudima i naivni, hrana je zaista šokantna. Ponuda je šarolika, ali i gotovo potpuni junk. Mislim da ću vam najslikovitije opisati neizbrisivu sliku u svojoj glavi ako kažem da se od mnogih potpuno gotovih (!) jela koja možete kupiti zamrznuta, a potom samo zagrijati u mikrovalnoj na odabir nude i brojni burgeri koji su spremni za jelo - dakle s već pečenim mesom, sirom i povrćem - a zamrznuti i u iščekivanju da ih podgrijete, a potom u slast (s naglaskom na slast) pojedete.


Osim hrane, umjetna je slika netaknutih Phoenixovih zgrada, savršeno pokošene trave i pustih ulica bila dodatno naglašena posjetom meksičkom gradu Nogalesu smještenom na američko-meksičkoj granici s famoznim "Trumpovim" zidom. Naime, s obje strane granice postoje dva Nogalesa - sestrinska grada od kojih je onaj američki Nogales Arizona, a meksički Nogales Sonora. Budući da je riječ o malenom graničnom gradiću, nema mnogo toga za vidjeti, ali su me tamošnji otužni gradski prizori potaknuli da se jednom vratim u meksičku dubinu. Prljave ulice, buvljaci nasred pločnika i evidentno siromaštvo sušta su suprotnost svemu američkome.


Zato Amerikanci koriste priliku za jeftin šoping na meksičkom tlu - za povoljne lijekove odnosne odrađivanje stomatoloških zahvata. Govoreći o shoppingu, ja se ničim nisam počastila jer se ispostavilo da je zagrebačko tržište šarolikije no u Phoenixu! Eto, znala sam da su bili u pravu kad su nas lagali da je Zagreb Amerika u malom.




Za kraj sam skovala i mali pjesmuljak o Americi:

Amerika.
Dobro ju je proživit'
Ali 'ko će to na duže staze preživit'?



nedjelja, 4. prosinca 2016.

HRVATSKE PEKARNICE: Ispljuni me nježno

Teško mi je znati kako i odakle početi kad se dotaknemo gastronomske tematike. Osim što nisam nikakav gurman, a ni gastronomski znalac, mnogi znaju da nisam pretjerano ni zahtjevna. S obzirom da dolazim iz obitelji seljaka ili u najmanju ruku nekakve srednje klase u hrvatskom stilu, odgojena sam da ne pitam previše oko objeda koji mi se posluži.

To dakako, ne mijenja činjenicu da neka jela ne podnosim, pa tako ni ne konzumiram - ili pojedine namirnice. Ipak, sretan sam čovjek kad za doručak pojedem zobene pahuljice s jogurtom, bez ikakvih dodataka u vidu meda, voća ili orašastih plodova. Pekarnice su mi najbolje prijateljice jer gablece često donosim upravo odandje. Drugim riječima, nije ovo nekakav stručan tekst, ali poluanalitičkim bi se mogao nazvati. Ili kroz oči jednog malog čovjeka koji naveliko prigovara oko svega.


No, najprije fun fact za početak - poznanici ili potpuni neznanci često misle da sam vegetarijanka ili veganka. Uvjerena sam da je to zbog mojih lezbijskih šiški koje u ljudskoj svijesti možebitno odražavaju i neki životni stil. Čini li me to lažnjakom? U svakom slučaju, nerijetko se počastim mesnim jelima. Kako sam spomenula, čest sam gost brojnih zagrebačkih pekarnica. Volim peciva, volim tijesto i onu nezdravu maščobu kojom ih se premazuje. U strogom centru grada nalazi se pekarnica koju sam uzdizala u nebesa. Šarolik asortiman, iznimno ljubazne djelatnice i vrlo ukusna hrana. E sada, budući da volim živjeti u prošlosti, rado sam se ondje vraćala bez obzira što je opis iz prethodne rečenice davno otišao "u gastronomsku ropotarnicu povijesti". I tako sam neki dan sebe i dvije kolegice s posla odvela ondje ne bismo li nešto prizalogajile prilikom odlaska na piće. Krenut ću s kraja: Ne planiram se ondje više vratiti.


A sada da ukratko objasnim svoju pekarsku žalost. Iako sam njihov redovit kupac, unatrag godinu do dvije primjećujem drastičan pad kvalitete proizvoda u svojoj nekada omiljenoj pekarnici. Hajde, rekoh, oprostit ću im. Ipak, ono preko čega ne mogu prijeći jest prodavanje muda pod bubrege. Usporedbe radi, malena pekarnica pokraj mojeg fakulteta kojom se uglavnom svi sprdaju zbog siromašne kvalitete kruha i peciva (a koju ja dakako odano štujem) može se pohvaliti neviđenom korektnošću žena koje ondje rade. Nemojmo pritom ljubaznost zamijeniti za ljudskost, poštenje i korektnost. Ako zatražim pecivo A, a djelatnica mi sugerira da ipak uzmem pecivo B jer je svježe, ja to zovem korektnošću. S druge strane, ako me u spornoj pekarnici djelatnica navede da ne uzmem proizvod koji sam prvotno zatražila, nego drugi jezivo loše kvalitete, onda više nismo krušni prijatelji. Obično se držim iste kombinacije proizvoda - bučnica i dva mesna užitka. S obzirom da ovog puta nisu imali te famozne mesne užitke, djelatnica mi je predložila da uzmem burek s mesom. Dobra stara naivčina Matina je pristala i dobila hladan burek, polustvrdnutog tijesta te skorenog mesa koje je s vremenskim odstojanjem uspjelo promijeniti i okus. Do pola sam ga pojela i to na silu, vjerojatno od jada da ne bacim i novac i hranu u smeće. Da se razumijemo, okus tog bureka mi nije bio gori od okusa gorčine i razočaranosti koji je ostao u usnoj šupljini nakon njega.

Nikada, ali nikada neću shvatiti kako netko ima obraza kupcu predložiti stariji i nekvalitetniji proizvod umjesto da bude suprotno. Također neću shvatiti kako vlasnik te pekare, koji možebitno djelatnicama prijeti koječime ako se ne proda što više asortimana (pa one tome doskaču beskrupuloznim uvaljivanjem starih artikala), ne razmišlja da će takvim načinom rada možda netko otrovati želudac, dobiti dijareju ili povratiti pa mu primjerice nekim stvrdnutim pecivom razbiti izlog lokala. I na kraju - hoće li hrvatsko gospodarstvo vječito nagrizati pohlepa i neprofesionalnost te kroničan manjak ljudskosti?


Osim pekarnica koje stoje načičkane jedna na drugoj ili malih trgovina koje hvataju posljednji atom zraka među Konzumima, Lidlovima i Intersparima, uzdižu se u nebesa i mnogi burgeraji koji polako ali sigurno preplavljuju centar grada. Volim burgere, da. Ali brate mili, sigurno ih ne volim toliko da osim njih i preslane hrane u Umamiju svaki dan prezalogajim jedno te isto, samo s drugačijim prilozima i sastojcima. "Možeš si kuhati doma", pomislit će mnogi. Da, mogu si kuhati doma. Ali govorim o šarmu hranjenja po zalogajnicama ili lancima brze hrane koji ne moraju uvijek uključivati burgere, pizzu, pomfrit, peciva i burger, pizzu, pomfrit i peciva.

Iskustvo boravka u Njemačkoj mi je pokazalo da je moguće imati lance zdrav(ij)e brze prehrane - koji ne bi nužno garantirali profit, ali gastronomsku šarolikost svakako bi. Ono što sam rado uzimala u pauzama između predavanja ili kao doručak u vlaku bio je kus-kus s raznim dodacima, a pakiran u plastične posudice čija je veličina dostatna za dva lagana objeda. Osim što ga je bilo praktično spremiti u torbu bez rasipanja, držao bi sitost dovoljno dugo za cijeli dan, a ne samo kao nešto za premostiti do "prave hrane". Sigurna sam da bi se dalo smisliti još "to go" varijanti koje ne bi bile nezgrapne kao juhe i variva koji se prolijevaju putem. Možda tako nešto postoji u Zagrebu, ali vjerojatno tipa u Novom Jelkovcu u koji se dobar dio pučanstva boji kročiti nogom jer ga mediji stigmatiziraju kao "najveći hrvatski geto". I naravno - na rastućim street food festivalima.


No, dobro. Sad ćemo se mjesec dana utapati u kobasicama različitih veličina.... okej, ovo je krivo zazvučalo. U svakom slučaju, kućice su se ove godine toliko razmnožile po gradu da ćete uspjeti pojesti i nešto 'drugačije', tako da ne brinite. Sretno vam adventsko prejedanje!

srijeda, 9. studenoga 2016.

'Ko izda...

U današnje su vrijeme prosvjedi strašno kul pojava. Osim toga je atraktivno deklarirati se kao aktivist koji je iznimno osjetljiv na prava svega što postoji na kugli zemaljskoj, makar to bila i žvakaća guma koju je netko umjesto u koš za smeće pljunuo na pod. Borimo se tako mi i za činčile, osobe starije dobi, osobe mlađe dobi, osobe s invaliditetom, prava studenata, prava radnika, prava životinja, LGBTQ zajednice, satiru, pravo na izbor, pravo na slobodu govora, pravo na pristup informacijama, za smjenu dekana, za smjenu još jednog dekana. Za sve se mi borimo.

Vodimo i u sebi male borbe. Objaviti fotku s prosvjeda ili ne. Doći na prosvjed s transparentom ili ne. Izreći javno svoje mišljenje ili ne. Naglasiti da smo prisustvovali prosvjedu ili ne.

Zapravo serem. Nisu to nikakve borbe, nego samorazumljive odluke. Ako se ode na prosvjed, to će znati svi IKADA. Naime, danas su se prosvjedi sveli na paradu samoprezentacije i lažnog brendiranja. Mogu nabrojati na prste dvije ruke sve prosvjede kojima sam nazočila, dakle da sam ciljano u određeno vrijeme došla na konkretno mjesto, bez fotografije, hashtagova i statusa. U životu nisam bila na Gay Prideu, ali ne zbog toga što ne podržavam prava LGBTQ zajednice, nego zato jer se prije mojeg dolaska ta godišnja manifestacija uspjela pretvoriti u cirkus gdje se dolazi jer je "kul doći podržati obespravljene članove naše zajednice". S druge strane, ne prosvjedujemo za prava Roma ili ostalih nacionalnih manjina, ne prosvjedujemo za prava žena, ne prosvjedujemo za napuštenu djecu ili za povratak poštenih mirovina starijim članovima našeg društva koji žive na rubu siromaštva. Jer to, dakako, nije u trendu. Možda sam naivna, ali u 21. stoljeću smatram da čak i u primitivnoj Hrvatskoj pripadnici LGBTQ zajednice ne moraju strahovati za vlastite živote te da su i više no integriran dio hrvatskog društva. Za razliku od žena, nemaju toliko diskriminatornih problema u poslovnoj sferi koji se odražavaju na privatno financijsko stanje te posljedično na egzistencijalne prilike jedne žene i njezine obitelji. Oni ne smiju posvojiti dijete, a žena ne bi trebala zatrudnjeti jer je upitno hoće li zadržati posao. Članovi LGBTQ zajednice najnormalnije studiraju dok je Romima put do diplome otežan, baš kao i napuštenoj djeci bez roditelja. Jesmo li se izborili za njihova prava?

Izvor: Flickr

Vjerojatno ćemo prije ustati zbog te žvake s početka priče, nego zbog nekog medijski minornog poput gore pobrojanih. Tako borbe postaju borbice časne manjine koji su specijalizirani upravo za marginalizirane skupine ljudi. Jedini smislen prosvjed u proteklom razdoblju bio je onaj za razumno obrazovanje, bez obzira na nikakav ishod u nadolazećim (a prošlim) mjesecima. Volim, volim javna okupljanja. Posebno ih volim kad minimalno trećina okupljenih ne zna zašto se okupila kao što je, uvjerena sam, bio slučaj s povratkom dvaju generala kad ih je hrvatski narod došao svečano dočekati. Nisam mogla ne primijetiti koliko je ondje bilo maloljetnika i mlađih punoljetnika koji su kričali kao mladi majmuni od sreće što "su nam se generali vratili". Manje je važno bilo to što je vjerojatno malen broj ovih adolescenata znao zašto se generalima sudilo, kako je čitav proces tekao te na koji su način pušteni. Da ne govorimo o razdoblju na koje se suđenje odnosilo jer je to već znanstvena fantastika, bez obzira što je malo tko od ove grupe sudionika bio rođen u "to vrijeme".


Svaki od ovih prosvjeda bio je legitiman i legalan zato jer u demokratskom sustavu svi imaju pravo glasa. Svatko može u svakoga uprijeti prstom jer je "to njegovo/njezino demokratsko pravo". Pa se onda takvim načinom klasično ljudski krenu odrađivati osobne odmazde ili iskorištavati tobože podređene pozicije. Mi se puno ne pitamo jer je logično da je jednom radniku ili studentu nanesena šteta i nepojmljivo je da bi radnici mogli u šaci držati vlastite poslodavce upravo zbog borbe za njihova velebna prava. Kao što je slučaj sa stručnim osposobljavanjem gdje smo se naravno borili da diplomanti ne rade za 1600 kuna jer se time "krše ljudska prava, prava radnika i prava općenito sva koja postoje". Pa smo malo prigovarali da je i dalje tužno da za 2400 kuna plus 300 i nešto kuna prijevoza ljudi rade svakodnevno po osam sati. Nitko se, međutim, nije pozabavio slučajevima gdje isti ti radnici vrše mobing nad poslodavcima i gdje su im nevjerojatan trošak. Jer su se izborili za to da mogu druge naguziti kad požele s obzirom da se pretpostavlja da je svaki šef zao i da želi smjestiti jednom malenom poštenom radniku. Teže je za povjerovati da jedan praktikant na stručnom osposobljavanju dođe iskoristiti poslodavca te s radnog mjesta za sebe izvući (ne)materijalnu korist i onda raskinuti ugovor prije isteka "mandata" kad se nađe druga žrtva - "jer su uvjeti bili loši, a šef grozan i tiranin". Ako se stručno osposobljavanje ukine, možda ćemo i protiv toga prosvjedovati.


Dobro je Uredništvo Globala u jednom od mojih omiljenih komentara istaknulo - zašto se pobogu borimo za satiru kad se samo treba osvrnuti oko sebe - satira je svuda oko nas. Bolje bi nam bilo da živimo u bezvlašću pa da barem znamo da je kaos naše prirodno stanje, a ne da vlada prividno društveno uređenje. Tako mi ne preostaje ništa drugo doli nasmijati se grohotom na svaku novu aktivističku epizodu hrvatskih građana. Eventualno se vrijedi izboriti za pravo žvakaće gume da ostane ležati na podu i da je nitko od smetlara ni ne pomisli pomaknuti. Kad netko i za to organizira prosvjed, svakako ću doći.

A ko izda - pizda.

ponedjeljak, 26. rujna 2016.

O ljudima koji ne žvaču žvakaće gume

Najprije ću se ispričati svima zbog činjenice da nisam pisala više od dva mjeseca. Ili ću se barem ispričati sebi jer je broj čitatelja prilično oskudan, čak do te mjere da komotno mogu reći da je ovo elitistički blog. Dobro zvuči, što jest jest - samo za probrane oči - s ukusa ili bez njih.

Dakle, prva stvar koju zaista nikada neću shvatiti jesu ljudi koji žive život bez žvakanja žvakaćih guma. Kad im smrdi iz usta zbog namirnica intenzivnog sastava, kad su mamurni pa im alkohol isparava iz želuca ili kad su popušili previše cigareta pa im je nikotin sasušio usne šupljine. Oni jednostavno nemaju potrebu prožvakati žvakaću gumu. Da se razumijemo, bilo bi čist' fajn da si u grla našpricaju malo osvježivača (za)daha, no ni to ne rade tako da je zaista razumno raspravljati o žvakaćim gumama. Ja, naime nemam problem s nežvakalačkom garniturom ljudi. Ali oni postanu moj problem onog trenutka kad ja vadim svoje žvake i potom svi imaju potrebu kušati ih samo zato jer ih je netko servirao pred njih. Čemu to? Bi li ljudi zaista i govno pojeli? Čini se da bi. Naime, malen broj puta sam doživjela da me netko odbio kad sam mu/joj iz kurtoazije ponudila žvaku. S druge strane, ako uzmemo u obzir činjenicu da žvake u prosjeku koštaju 5,99 kuna s pakiranjem od deset dražeja, nije mi jasno zašto toliko malen postotak konzumenata ima potrebu redovito ih imati sa sobom. Meni se katkad dogodi da mi ponestane žvaka, ali se uglavnom trudim imati ih sa sobom jer ih volim žvakati. Imam omiljene okuse, imam i neke koji su mi do danas već dosadili. Neke koje dobro prijaju alkoholu ili cigaretama, ali i neke koje osvježavaju manje ili pak one zbog čijeg se mentola zasuze oči. 

-"Hej, a koji su tvoji omiljeni okusi?"
- "E, jebiga, oni koje mi ponude."

http://ceramics.org

Žvakaće gume su mi esencijalan dio opreme džepa ili torbe. Uz maramice, mazalicu za usne, novčanik, kišobran, starački češljić, kemijsku i papir te primjerice knjigu ili novinu, ne mogu zamisliti unutrašnjost svoje torbe. Kako bilo, mogu zamisliti svoje dnevno 'đipanje' uokolo bez rašpice za nokte, dezodoransa ili obavezne grickalice koja će se naći na dnu mnogih ženskih torbi. I upravo zato ništa od toga neću 'nažicati' kad vidim da ih netko drugi koristi. Zato, opet, ne shvaćam ljudsku potrebu da žderu tuđe žvake samo zato jer... mogu?
Kao ono, ne žvaču mi se žvake kad ih nemam pri ruci, ali ako mi ih ponudiš, svakako ću uzeti, pa makar 'za kasnije'. Tipa, na što potrošiš točno 5,99 kuna koje bi mogao dati za žvake? Pristajem jedino na odgovor 'dam ih redovito prosjaku koji svako jutro prosi ispred Algoritma'. Inače idi k vragu.

A kad smo već kod nuđenja, najbolje je što se očekuje da ćeš sve ponuditi osobama koje te u datom trenutku okružuju. Tipa, pogledaš se u ogledalce i pitaš "Budući da sam ja sada iskoristio jedan privatan eksponat iz svoje torbe, imaš li snažnu želju da se i ti pogledaš u moje ogledalce?" ili si nakapaš suhe očne jabučice s popratnim pitanjem "Znam da ne nosiš leće ili da imaš problema sa suhim očima, ali budući da sam si upravo nakapao oči, želiš li i ti to učiniti, čisto ovak' iz zajebancije?". Taj prisilan kult nuđenja svega što i sam konzumiraš postaje mi sve apsurdniji i apsurdniji. Pobogu, najsretnija sam bila kad sam napustila srednju školu gdje je normalna stvar da svi ručate jedan sendvič pod pauzom i pijete iz istih flaša pa se kasnije čudite što imate herpese i žvale. Rasla sam kao čovjek uvjeren da mi niti jedna zima neće proći bez višestrukih herpesa po usnicama. A onda sam recimo prestala flaše i čaše dijeliti s poznanicima. I vidi čuda, prošlo je XY godina od mojeg posljednjeg herpesa. Ne kažem da to vrijedi za dijeljenje žvakaćih guma, ali valjda razumijete poantu.

Ekipa sa žicanjem cigareta ima posebno mjesto u mojem srcu, toliko da mogu parirati žicateljima žvaka. Ali mi ništa nije toliko jebeno kao obavezna popratna izjava da su "vikend pušači" pa je to valjda samo po sebi opravdanje da nekome popuše minimalno trećinu kutije. Pitam se, što si ti 'vikend pušači' onda ne kupe kutiju cigareta pa ju imaju tjedan do dva? Barem je u današnje vrijeme duhanska industrija postala toliko razvijena da su osmislili pakiranja koja sprječavaju brzo sušenje cigareta ili duhana. Ali nije poanta u tome da će ti kampanjski pušači strastveno ispušiti te svoje vikend cigarete, nego to što će ih usisati BESPLATNO. Rijetki će ponuditi podjelu troškova ili pak kupiti kutiju cigareta. Ostali će se samo pravdati prežvakanim opravdanjima dok će se redoviti pušači moliti da prođe i taj vikend ili da pak ta konkretna osoba prođe iz njihovog života.

Nemojte pogrešno iščitati emociju ljutnje, sasvim sam skulirana. Samo sam duboko fascinirana rastom trenda dijeljenja koji je potpuno pogrešno protumačen, ali i potencijalno opasan po zdravlje u vidu mnogih boleždurina koje se prenose upravo fizičkim kontaktom. Ja sam dakle osoba koja je svake zime bila počašćena herpesima ili žvalama jer ne znam odbiti nečije potraživanje svega što konzumiram. Osim toga sam jedinica koju su odgajali da ne mora dijeliti s ostalima. Zato ću mnogo puta previdjeti taj blaženi trenutak gdje smatram da je u redu što nešto jedem, a ne nudim drugome ili pak pijem pa opet - ne nudim drugome. Ipak, trudim se uvažavati neobjašnjive ljudske potrebe, posebice nakon što mi toliko ljudi izrazi svoje negodovanje zbog činjenice da nisu dobili priliku sa mnom podijeliti nešto što mi se u konkretnom trenutku uopće nije dijelilo jer je to već bila 89. osoba u istom danu koja me žicala istu stvar. Za sve koji se ponekad time nađu uvrijeđeni, odmah se ovim putem ispričavam i naglašavam da možda nerado dijelim "uobičajene" džepne sadržaje, ali barem na (dvo)mjesečnoj bazi sa svima dijelim svoje vrijedne misli kroz ove postove. Jebo te žvaka, možeš ju kupiti na svakom kiosku, ali ove opservacije ne možeš nikako.

Prioriteti su važni.

utorak, 12. srpnja 2016.

Wendy, aj ti bok!

Od kad je moje svijesti, nikad nisam planirala odrasti. Možda zvuči otrcano, ali kao dijete sam toliko guštala u igračkama, igranju i djetinjoj mašti da me taj osjećaj zarobio do današnjih 25 godina. Godina kad su nekoć žene već debelo podizale obitelji, te novim naraštajima omogućavale blaženo, iako kratko djetinjstvo. Ipak, ne bih nikako rekla da se zbog toga moderne žene "sa zakašnjenjem" odlučuju na brak. Goniti karijeru nije dječja igra. Kako bilo, ja uvijek biram potonje, premda se u svijetu odraslih karakteriziram kao 'karijeristica'.

U jednom od prethodnih postova spomenula sam u kolikoj (neprirodnoj) mjeri volim igračke. Nazivam se "kolekcionarkom", a zapravo je jedina istina da naprosto volim igračke. Male ili velike, gumene, plastične ili plišane, nepokretne ili interaktivne. Srce mi zaigra kad ugledam prodavaonicu igračaka, a novčanik zasvrbi sa svakom zanimljivom dječjom serijom igračaka koju mi oči pronađu na policama (kad smo već kod toga, prije nekoliko dana sam otkrila da su već lansirali plišane likove iz animiranog filma The Secret Life of Pets koji još nije ni počeo igrati u hrvatskim kinima). Dok prave žene kupuju parfeme, ja kupujem igračke - takozvane skupljače prašine. Osim toga duboko cijenim čak i ono što samo ima potencijala da postane sredstvo za igru premda mu to nije primarna namjena. Neću nikada zaboraviti VHS kasete od kojih sam svojim Barbikama gradila raskošne kuće. Doduše, svugdje su išle pješice jer roditelji maloj Matini nikada nisu kupili Barbie auto, ali se ne može se poreći da im je svaka soba bila uređena po posljednjoj barbijevskoj modi. Pobogu, ja sam čovjek koji kad dođe u goste obiteljima s djecom odlazi u dječje sobe i gleda s kakvim se igračkama maleni igraju.



Žalostan je društveni pritisak koji osobi od 25 godina poručuje da nema što tražiti među igračkama - osim ako u ormaru ne skriva dijete koje će ih upotrijebiti. Nesporazum u mojoj glavi, ipak, nastaje onda kad se isto događa na poljima koja nisu dječja iako se u kolektivnoj ljudskoj svijesti tako percipiraju. Dio generalnog mnijenja su očito i silni organizatori radionica animiranog filma ili stripa s dodanom opaskom da su namijenjene DJECI. Čisto da odmah eliminiramo sve Matine ovoga svijeta. Bez šale, do sada nisam naletjela ni na jednu radionicu animiranog filma ili stripa koje su bile organizirane za odrasla ljudska bića. Zar to nije simplificiranje čak dvije grane umjetnosti? Jako je lijepo djecu od malena senzibilizirati za ova područja, ali budimo realni - malo koja takva radionica nudi nešto izvan sfere razbibrige, hobija i zabave. Drugim riječima, takve radionice uglavnom služe za puko animiranje djece, a ne za postizanje nekih velebnih rezultata. Slatka uspomena i doviđenja. Ali ako si kojim slučajem veliko dijete zainteresirano za iste stvari, fino će ti naplatiti jer hej - s odraslim ljudima ćemo se baviti umjetnošću, a s djecom je to i dalje igra. Pobogu, u Zagrebu imamo svjetski festival animiranog filma. Imamo međunarodni festival stripa. Zašto jebeno nemamo radionice animiranog filma i stripa za ODRASLE?

Znate li kako sam prestala pohoditi maškare u prijelaznoj dobi iz djeteta u "ozbiljnu" osobu? Tijekom osnovne škole redovito sam svake veljače sa zamaskiranim prijateljima hodala od zgrade do zgrade i kucala po vratima. Da se razumijemo, nije bila poanta ni u novcima, ni u hrani - bila je poanta u zabavnom elementu kostima i druženja s prijateljima na nekonvencionalan način. E sada, budući da mi se očito bilo teško oteti čarima djetinjstva, koncem osnovne škole ponovno sam na sebe nabacala nekoliko krpa i krenula 'u maškare'. Došavši pred vrata, starija gospođa je otvorila vrata s unukom pokraj sebe iskreno se iznenadivši vidjevši klipane pred vratima. "Oooo, velike maškare!", rekla je. Njezin zaprepašten izraz lica pamtit ću dok sam živa jer sam se u tom trenutku toliko posramila same sebe da više nikad nisam bila 'maškara'. Srećom, život je 1990. odlučio smjestiti me u povodljivu Hrvatsku gdje sve tuđe zvuči primamljivo pa sam tako doživjela i Halloween gdje sam si mogla nastaviti davati oduška u kostimiranju.

U hladnom svijetu kojim vladaju banke, a po ulicama i puteljcima šeću otuđeni ljudi, zaista je teško održavati unutarnji dječji plamen živim. Zadarski mađioničar Magic Rico, inače najstariji aktivni mađioničar u Hrvatskoj sa svoje 64 godine, prepričao mi je da ga je jednom zgodom, kad je završio kod liječnika ovaj pitao čime se bavi. "Ja se bavim onim zajebancijama!", odgovorio je, na što ga je začuđeni liječnik pitao o čemu je riječ. "Gledajte, da vam kažem da se bavim mađioničarstvom, rekli biste mi da je to zajebancija, pa sam vam ja odmah preveo da se vi ne mučite", stigao je brzi Ricin odgovor. Ovo je samo banalan primjer da mi je i dalje neshvatljivo zašto se neke umjetničke djelatnosti i dalje smatraju 'zajebancijama' i dječjim preokupacijama. Zar nismo svjedoci da se karijere mogu graditi u mađioničarstvu, animiranju ljudi (zabavljačka djelatnost), stripovskoj umjetnosti ili animiranom filmu? Prema tome, zašto i dalje po pravilu isključujemo sve starije od, ne znam, 16 godina iz mase duhovitih (nešto što ima duha, ali nije banaliziranje u vidu jeftine zabave) projekata? S jedne strane se divimo vrsnim animatorima i crtačima, a s druge strane smatramo da je radionica animiranog filma ili stripa prikladnija za djecu.

Ako se smjestim u Nigdjezemsku, ja bih svakako bila Petar Pan, ali bez njegove arogancije i mini zlobe prema ljudima koji ga okružuju. Ipak, moderni svijet me prisiljava da budem Wendy koja je pravocrtno proživjela svoje djetinjstvo i to vrlo otvorena uma, a potom svojevoljno odrasla. Zato jer se to radi - nakon nekog vremena se odraste. Isto kao što tinejdžeri nakon svoje gotik/grunge/punk faze postanu "normalni" te odbace društveno ne potpuno prikladne modne i odjevne dodatke. Neću nikada zaboraviti komentar uskogrudnog bivšeg dečka tijekom svojeg hipijevskog razdoblja u kojem sam nosila dimije, ostale preširoke hlače, razdrapane tenisice i 678 narukvica oko zapešća da jedva čeka da se počnem 'normalno odijevati' naglasivši da ostale djevojke nose uske traperice jer 'tako to treba biti'.

Neću se nikada prestati pitati zašto iako sam čovjek koji također gaji predrasude ili zuri u ljude koji iskaču iz mase, ali je činjenica da ih sve odobravam. Ako će mi sin htjeti postati baletan, neću ga usmjeriti u "normalnom" pravcu. Ako će mi kći preferirati autiće i plave majice, neću je prisiljavati da ipak uzme u obzir pokoju lutkicu. Ako će mi pak oba djeteta imati u svojim dvadesetima iznimnu želju da upišu poluprofesionalnu radionicu stripa i animiranog filma, organizirat ću ju sama. Jer ih ne želim slati u Pulu, Čakovec ili gdje god da bi se profesionalizirali u umjetničkom području van samih Akademija. Baš kao što neću prestati prigovarati svaki put kad mi svijet poruči da više nisam dijete te da nešto nije prikladno za moju dob.

Jebote, ne želim biti Wendy, želim zauvijek ostati Petar Pan.


srijeda, 8. lipnja 2016.

Live aus Deutschland: Glas dijaspore

Tko zna. Možda silni internacionalni prijatelji koje sam stekla diljem Njemačke (a od kojih je dobar dio već posjetio Hrvatsku) odluče doprinijeti hrvatskom turizmu nakon što su me upoznali. Pa onda pomisle: "Omg, totalno trebamo ići u Hrvatsku da vidimo sve te ljude crvenih kosa i lezbijskih šiški!". Tko zna.

U svakom slučaju, smatram vrlo pohvalnim da ni jedna osoba Hrvatsku nije nazvala Jugoslavijom. Ali ne zato što sam prikriveni desničar koji se ježi na spomen bivše nam zemlje, nego zato jer je Hrvatska evidentno postala prepoznata diljem svijeta. Pritom mislim na gotovo sve kontinente. Iako su mi dvije 'jugoslavenske' epizode vjerno ostale urezane u mozak.

Epizoda 1.

Prva scena uključila je Koreanku s kojom sam u ugodnoj šetnji pod kišobranima razgovarala o našim zemljama. Bio je to dakako 'small talk' pa nismo uzmogle produbiti naša saznanja o rodnim grudama. Kako bilo, pričavši o Hrvatskoj, Koreanka se dosjetila lude ideje da tu 'moju zemlju' pronađemo na karti otisnutoj na njezinom kišobranu. I tako mi bacamo oči po karti da bismo zaista i pronašle - Yugoslaviu! Od srca sam se nasmijala pritom joj rekavši da je dirljivo da smo pronašle traženi teritorij, ali da ju moram razočarati jer je Jugoslavija već više od dva desetljeća rascjepkana na nekoliko zemalja.

Epizoda 2.

Ovdje nam slijedi mali dijalog.

4. svibnja
: Danas sam s prijateljicom bila u prostoru za fotokopiranje/printanje/skeniranje. U nekom je trenutku naišla na problem s printanjem pa se uznemirila, a potom joj je Njemica pokraj nje odlučila uskočiti u pomoć. Naravno da je Matina chatterbox morala ubacivati svoje komentare u međuvremenu, malo na engleskom, a malo na njemačkom. Potom je Njemica upitala sljedeće:
Njemica: Where are you from?
Matina: Croatia. And she's from Slovakia.
Njemica: (smiješi se)
Matina: Have you been to Croatia?
Njemica: No, I haven't.
Matina: Well, you should.
Njemica: Actually, my roommate is learning Croatian here at the University.
Matina: Oh, really? Wow, that's great!
Njemica: Yes, she's learning Croatian because there wasn't Serbian offered and she wants to go to Serbia.
Matina: ....
Ne znam je li ovo bio svojevrstan 'burn', ali da je bio neočekivan odgovor - JE. 

Dok će kolege s Erasmusa možda i posjetiti Hrvatsku (ili potaknuti prijatelje da ju posjete) samo zbog moje vedre osobnosti, hrvatski kolege će se možda razočarati kad shvate kakva je budaletina otišla u beli svet. Naime, ne znam postoji li mnogo Erasmusovaca koji odu studirati u stranu zemlju u određeni grad, a onda se pobrinu da nađu smještaj u gradu gdje neće studirati. Dakle, studiram u Mainzu, ali živim u Mannheimu. Da vam približim o čemu pričam, reći ću samo da bi ekvivalent ovome bilo da stranac dođe studirati u Zagreb, ali bude smješten u Sisku. To dakako, za sobom povlači mnoge druge stvari kao što je putovanje vlakom. Kod mene je situacija sa željeznicom bila dirljiva od samog početka kad sam sjela na vlak u krivom smjeru, preko moje vožnje Bavarskom gdje je polovicu vagona usred bijela dana ispunila horda pijanih srednjovječnih Nijemaca koji su glasno pjevali i padali po vlaku. Da se razumijemo, jedan je uspio pasti na mene koja sam sjedila na sjedalu. U Deutsche Bahnu postoji i vrlo realna mogućnost da ugledate zaista bizarne scene kao što je vožnja s Rimljanom.

Kad smo već kod Deutsche Bahna... nakon tog iskustva, samo lud čovjek bi putovao busom ili čak automobilom. Omiljeno njemačko prijevozno sredstvo upravo su vlakovi. Naime, čitava zemlja funkcionira u sinergiji sa željezničkim prugama, pri čemu je važno spomenuti da je svih 16 regija odlično, ali i najefikasnije povezano upravo - željeznicama. Ono što može začuditi jest činjenica da su ovdašnji vlakovi predviđeni i za bicikle. Kao što već i ptice na grani znaju, Njemačka je ekološki najosvještenija zemlja na svijetu, dakle mnogo ljudi vozi bicikle. Ali ih vozi sa sobom iz grada u grad i to vlakom. Od rasklopivih bicikala do onih profesionalnijih planinskih. U svakom slučaju, njemački vlakovi imaju dio predviđen upravo za ove dvonožne čelično-aluminijsko-metalne ljubimce. A da stvar bude duhovitija, za bicikle je omogućen maleni pojas kako ne bi letjeli po vagonu!
U svim vlakovima postoje toaleti koji su zapravo u funkciji, a osoblje na željezničkim postajama je iznimno ljubazno i ugodno, nekada čak i previše. Tako sam doživjela da me zaposlenik Deutsche Bahna nakon što sam zatražila pomoć s kupovinom karte osobno dopratio do vlaka, pričekao dvadesetak minuta sa mnom do dolaska vozila, a zatim me maltene ispratio u unutrašnjost vagona. Nakon toga smo se pofrendali na Facebooku. YOLO.

Nakon dva mjeseca života u Njemačkoj, uspješno sam savladala putovanje vlakovima pa čak hrabro presjedam u raznim gradovima ne bih li brže doputovala iz Mannheima u Mainz i obrnuto. Osim toga, dva omiljena prijevozna sredstva su mi brod i vlak pa me to čini još ushićenijom oko čitave spikice s Deutsche Bahnom. Kad smo već kod prijevoznih sredstava, nevjerojatno mi je da sam se u Njemačkoj provozala doista svačime. Eventualno mi nedostaje raketa. Dakle, vozila sam se autom, oldtimerom, busom, vlakom, brodom, žičarom, avionom i - TRAKTOROM. O da. Traktor je, očekivano, bio najbolji. U njemu se tucet mlađarije vozikao po vinogradima mjestašca Nierstein, takozvanim Gradom Rieslinga. Lijepo je da smo se tako malo vozikali uz degustaciju tri vrste vina, a lijepo je i da sam se općenito toliko navozala u nešto više od dva mjeseca. Šteta što se isto ne bi moglo reći za moju stražnjicu koja se jadnica spljoštila kao kakva tava. 
Možda ne bi bila spljoštena da vodim aktivniji međunarodni život. No, kad uzmemo u obzir da nikada nisam bila 'solo brijač', možda je jasnije zašto mi trebaju prijatelji da guzica ne bi postala oblutak. To me dovodi do drugog nedostatka činjenice da ne živim u Mainzu - manjka prijatelja. Budući da mi se život odlučio ponovno nasmijati u lice, predavanja imam dva dana u tjednu što znači da baš i nemam zašto svakodnevno putovati u Mainz. U Mannheimu, dakako, nemam prijatelja. Početkom travnja sam nadobudno sama otišla na tulum dobrodošlice za tamošnje međunarodne studente u namjeri da steknem prijatelje, međutim nisam računala da će od 25 osoba u prostoriji njih 25 biti nevjerojatno dosadno. Upoznala sam samo dražesnog Pakistanca koji je više kao muška verzija džepne Venere s gotovo nikakvim znanjem njemačkog, a manjkavim poznavanjem engleskog. To me nikako nije nagnalo da održimo daljnji kontakt. Iiiii, dva mjeseca kasnije - upoznam Talijanku Jessicu koja živi u Mannheimu, a koja je nevjerojatno ljupkog izgleda. Nažalost, to je sve što mogu reći o njoj s obzirom da nije prošlo ni tjedan dana od našeg upoznavanja.
I na koncu - moji dragi zagrebački prijatelji koji mi, oh koliko, nedostaju. Da ne spominjem koliko mi nedostaje divlja Hrvatska u kojoj se baš nikada ne zna tko pije, a tko plaća. Štreberski pratim sva zbivanja pa sam dobro informirana oko svih hrvatskih dogodovština iz javne sfere. Što reći? Njemačka je naprosto predobro uređena zemlja pa se ovdje i nema što posebno pratiti osim ultralokalnih vijesti ili političkih uobičajenosti. Osim zastrašujućeg porasta radikalne desnice u pojedinim regijama te jačanju neonacizma, ali to me slobodno možete pitati uživo kako ne bih narušila harmoniju ovog bezbrižnog posta. Dakle. Ne mogu vjerovati da sam nakon 25 godina nakratko napustila zemlju i tek kao dijaspora doživjela korjenite promjene u Hrvatskoj. Ja odem i zemlja mi se raspadne.

Ja odem i dogodi se drugi najveći prosvjed u povijesti Hrvatske.
Ja odem i prvi put se otvori mogućnost za prijevremene izbore.
Ja odem i Die Antwoord prvi put odluči posjetiti Hrvatsku.
Ja odem i padajući vibrator umalo razbije nečiji fensi BMW.

Pa dokle.... DOKLE?! Ako ništa drugo, tješi me činjenica da sam do sada napisala jednu pjesmu na engleskom i dvije na njemačkom. Sve tri su jednako besmislene, ali mogu donijeti osmijeh na lice. Baš kao što meni svaka nova vijest iz Hrvatske donese osmijeh na lice - pa makar se skrivala iza omiljene mi njemačke tekuće izmišljotine smućkane od Fante i Cole zajedno u - SPEZI